Ovaj podatak govori kako se “dekretom” o neradnioj nedjelji nije vodilo računa o poslijedicama koje će takv potez donijeti.  Konkretno to za novinske izdavače znači da im se izbija iz džepa treći najjači dan u prodaji novina , pored petka i subote, a što bi moglo imati loše financijske poslojedice po izdavače. Uz recesiju, neradna nedjelja za izdavače je još jedan kamen oko vrata koji bo mogao neke odvesti prema financijskom dnu.  Loše zar ne ? A kako će se to odraziti na novinare , urednike, honorarce, plaće i honorare? Loše , loše, i samo loše.

Istražni suci odlaze u povijest. Na scenu stupaju privatni istražitelji. Državno odvjetništvo obrani će morati ustupiti dokaze koji optuženiku idu u prilog. Neki misle da će to biti pravda za bogate.

Novinari bi, prema tome, u zatvoru mogli provesti od tri mjeseca do tri godine, a ako je riječ o vrlo povjerljivim podacima ili ako je tajna odana iz koristoljublja, kazna može biti desetogodišnja. Tako nešto, smatra ugledni novinar Dušan Miljuš jednostavno je nedopustivo.

– Tako nešto se događa samo kad se zakoni donose na brzinu, bez da se vodi računa o nekim odredbama koje mogu biti sporne. Pravosuđe ide na taj anglosaksonski pristup, ali onda bi i ovaj dio vezan za novinare i istragu trebao ići u istom smjeru. U Americi su vam svi podaci o istrazi, osim onih koji su tajni, znači ako je riječ o djeci ili državnoj sigurnosti, dostupni na internetu, a moguće je i kopirati nekakve dokumente iz istrage – kazao je Miljuš i dodao da ga zanima hoće li državni odvjetnik, nakon što Zakon stupi na snagu, biti dosljedan i hoće li se uistinu kazneno progoniti novinare. Najviše ga je, tvrdi Miljuš, začudila tvrdnja kako je novi zakon potreban jer novinari utječu na svjedoke.

- Novinari koriste podatke koje im daje policija. Treba primjenjivati zakon protiv službenih osoba. I u slučaju Hodak i Pukanić informacije je davala policija. Ovim zakonom Hrvatska je postala prava policijska država – rekao nam je Peratović.

hrt.hr – javno.com

Feral Tribune – Tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika; koliko je tisak požutio? Ili jedan dan u Regionalnom centru Večernjeg lista- samo je dio naslova seminarskih radova koji su ovih blagdana stigli na moj mail. Vrijedni studenti druge godine novinarstva potrudili su se da mi blagdane učine zanimljivijima i da me malo natjeraju da i sam nešto radim.

Onime što sam dobio od studenata svakako sam zadovoljan. Iako na svakoj od poslanih tema treba još malo poraditi i dotjerati tekstove ono što me veseli je kritičko razmišljanje studenta o temi o kojoj pišu. I eto prvog koraka potrebnog za ulazak u svijet novinarstva. A to je stalno propitivanje i postavljenje pitanja.

Da vas podsjetim što se odabrali  :

Onima kojima sam posalo mail – ti imaju i prezentaciju 17. prosinca. Drugi poslije praznika.

Vaš Julije

Isplati li se ići na konferencije za novinare ? Da, svkako . Bez obzira što je većina konferencija za novinare samo : dobro upakirana informacija, novinar na njima može pronaći dobre priče. Saša Leković, ugledni trener istraživačkog novinarstva  jednostavno kaže kako je cilj novinara koji dolazi na pressicu : ući, uzeti priču i izaći.

Ne zaboravite pressica je režirani događaj i kako se pripemio PR tim tako se i vi morate pripremiti za nju. Pazite se manipulacija ! Održavanje pressice nije priča – priču trebate baći na pressici. Pressice su vrijedan izvor informacija , to je prilika ne samo da čujete ono što je ponuđeno, već i druge priče.

Ne žurite natrag u redakciju nakon održane pressice. Često će te najbolje priče naći nakon što je konferencija za novinare službeno zatvorena.

A do tada ipak treba naučiti kako to nastaju, kako se proizvode  novine ? O tome govori prof. Stjepan Malović u knjizi ” Novine “, ali ono što ne govori je kako pokrenti medijski projekt, odnosno pitanja koja čekaju odgovor.

A ona su :

• Društvena ili tržišna potreba za novim novinama, tjednikom, mjesečnikom.

• Studija izvodljivosti (osnovna procjena investicijskih i tekućih troškova i potencijalnih prihoda pri ciljanom tiražu i odluka o cijeni )

• Sistemski i politički okvir.

• Preciziranje ciljne grupe i osnovne programske orijentacije.

• Kadrovska projekcija (urednički, novinarski i tehnički sastav).

• Izbor formata, kvaliteta tiska i papira i rokova proizvodnje u kontekstu izbora tiskare

• Osnove predugovora sa distributerima.

i još isto toliko drugih … Više o njima na predavanju 19.11. 2008. u Dvorani C II kat FPZG-a.

gdje je nestalo mojih 100 kuna

Pitaju me studenit: pa gdje se to uči?  Zaista, pa gdje se to uči? Pa na fakultetu, zar ne ?  isto tako kao što se na fakultetu nauči i kako “stvari funkcioniraju” i kako funkcionira sistem u praksi.  I da se ponovno vratim na pitanja novinarke s početka ovog posta.  Ona je iskustveno naučila radeći kao “lokalac” da se u većini proračuna kriju ” male tajne velikih majstora kuhinja” i da  pojedine stavke proračuna zapravo služe samo za prirkivanje nekih drugih troškova ( naravno ne i u mom projektu/proračunu). Za to joj je trebalo godinu, dvije posala u loklanim medijima , dvadesetak sjednica općina ili gradova pa se nauči.

Studenti koji dans izlaze s fakulteta novinarstva nemaju vremena godinu ili dvije kako bi naučili čitati proračune i tablice. Oni to moraju znati već na fakultetu kako bi sve to prepoznali u stvarnosti koja ih čeka čim se dohvate prvog kafića  nekih 50 metara od faksa.

Prošle srijede pitao sam studente znaju li tko predlaže- a tko doosi zakone u ovoj zemlji ?  Pa…. pogađali su i pogodili.  A hoće li svaki puta pogoditi ?

tko to još čita novine

Sa studentima druge godine novinarstva na kolegiju Osnove tiska u sklopu seminara koji se bavio dobrim i lošim pisanjem izveo sam malu praktičnu vježbu pisanja. Zadaća studenta bila je ” prepraviti” loše napisanu  vijest. Prije toga trebali su odgovoriti na pitanje : “što se dogodilo?”, te u vijesti pronaći odgovore na 5 W. Na kraju zadaća im je bila i napisati početnu rečenicu vijest koju bi oni napisali o događaju.  Nekih pedesetak studenata u dvije seminarske grupe preznojavalo se 15-tak minuta trudeći se da najbolje što može, vjerujem kako je većini njih to bio prvi susret s pisanjem i praktičnom vježbom, tražene odgovore.  A rezultati… Pa više od 90 posto stuedenata upalo je u klasičnu zamku- nisu se razmišljanjem i riječima mogli pomaći od onoga što su dobili napismeno. Samo njih nekoliko inapisalo je jednostavno svojim razumljivim jezikom tu jednu jedinu malu rečenicu koja je bila tražena.  Bravo za  Mariju, Dunju, Ivanu i Hrvoja.

Pa priču o greškama iz neznanja se opet može razvrstati na podkategorije: pisanje kronologijom redom,  zaboravljanjej ili izostvlajnje najvažnijih podataka,  ne provjeravanje podataka te fasciniranost sugovornikom.

I dok se greške iz ne znanja mogu ispraviti učenjem , učenjem i samo učenjem- odnosno pisanjem, pisanjme i samo pisanjem, greške koje nastaju gaženjem etičkih načela teško je ispraviti , a njhove posljedice još teže.  Izmišljanje podatka, mjenjanje izjava sugovrnika, uskraćivanje druge strane, objavljivanje imena ili podataka koji ukazuju na ime maloljetnika ili osoba koje treba zaštiti,  objavljivanje podataka koji ugrožavaju tijek istreg, suđenja ili pisanje i objavljivanje “naručenih” tekstova – najčešće su etičke pogreške.  Ovdje bih dodao još jednu , vrlo čestu etičku grešku, tako gotovo uobičajeno – prepisivanje tuđih tekstova i stavljanje svog potpisa.  Ukoliko je tekst objavljen na Interntu, pa tim bolje …

Renata Ivanović napisla je za Dane novinarstva još 2006 godine na temu “profesionlani standardi i etika u novinarstvu”  slijdeće- prema mom profesionalnom uvjerenju profesionalizam i etika u novinarstvu morala bi se naći na početku priče, u trenutku kad nas vlasnik medija zapošljava da radimo taj posao. Trebalo bi se podrazumijevati da vlasnik medija, bez obzira bio on privatnik ili država, prilikom zapošljavanja vodi računa da su mu zaposlenici profesionalci. Da su slobodno misleći zreli ljudi i znalci u djelatnosti kojom se svi skupa bavimo, a koju vlasnik medija kroz medijske sadržaje, kao konačni proizvod prodaje na tržištu od čega očekuje ili stvara profit”.

U cjelosti s slažem sa svime napisanim  no na žalost stvarnost je posve druga. Na žalost još uvijek postoji hrpetina neznalica i onih kojim je do etike stalo kao do lanjskog snijega, a tih su pune redakcije kako nacionlanih tako i lokalnih tiskovina u Hrvatskoj.